Vjerovanje šija o kada i kaderu

 Kada sam upoznao šitsku ulemu (Kao šehid Muhamed Bakir Sadr, koji mi je mnogo pomogao u razumijevanju ovoga, te Sejjid Huii i Allama Muhamed Ali Tabatabai i Sejjid Hakim i dr. ) i pročitao njihove knjige, otkrio sam novo o kada i kaderu.

 

Imam Ali je najjasnije i najbolje objasnio onome kad ga je upitao o kada i kaderu:

“Teško tebi, ti možda misliš da se mora desiti određeno i da je sigurno ono što je propisano. Da je tako, onda bi bili dokinuti nagrada i kazna, prestalo bi da važi obećanje i prijetnja. Allah, dž.š., je naredio svojim robovima, ali oni imaju pravo izbora, zabranio im upozorenjem, zadužio ih onim što je lahko, a On nije zadužio onim što je teško, za malo daje mnogo. Nije Mu se neposlušno, jer ih On može nadvladati, niti Mu se pokorava prisilom. Nije poslao poslanike za igru, niti je spustio knjige robovima bez ikakva smisla, niti je stvorio nebesa i zemlju i ono što je između njih bez značenja. To je mišljenje onih koji ne vjeruju, a teško onima koji ne vjeruju od vatre...”

(Šerh Nehdži-l-belaga, Muhamed Abduhu, svez. 4., str. 673.)

 

Kako je jasno rečeno! Nisam čitao ništa jasnije i jači dokaz koji upućuje istini od ovoga. Musliman je uvjerenja da su njegova djela proizvod i rezultat njegove volje i slobode izbora. Allah, dž.š., nam je naredio i odredio, ali nam je ostavio slobodu izbora i to su riječi Imama Alija: “Allah dž.š. je naredio Svojim robovima, ali imaju pravo izbora.”

 

Kao što nas je Uzvišeni Gospodar upozorio i zabranio nam, a opomenuo kaznom za neposlušnost, Imamove riječi upućuju da čovjek ima slobodu postupaka i može kršiti Allahove naredbe, ali u tom slučaju zaslužuje kaznu, a to su Imamove riječi: “Zabranio im upozorivši ih.”

Imam Ali više pojašnjava pa kaže da Allah, dž.š., nije pobijeđen nepokornošću, a to znači da ako Allah hoće da prisili Svoje robove na nešto, oni Ga ne mogu pobijediti u tome, što upućuje da im je ostavio i slobodu izbora u neposlušnosti i pokornosti.

Dokaz tome su njegove riječi:

“Istina je od tvog Gospodara, pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje.” (Kahf, 29)

 

Poslije toga, Imam se obraća čovjekovu srcu i razumu da dopre do dubine njegova bića, nepobitnim dokazom da ako je čovjek prisiljen da nešto uradi, kao što neki vjeruju, onda bi slanje Poslanika i objava bili primjeri besmisla i besposlice, od čega je čist Uzvišeni Stvoritelj. Razlog slanja poslanika, neka je mir na sviju njih, i spuštanja objava jeste za dobrobit ljudi, njihovo izvođenje iz tmine na svjetlo, davanje korisna lijeka za njihove duševne bolesti, objašnjenje primjera za sretan život.

Allah kaže: “Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu.” (Isra, 9)

 

Imam Ali završava svoje objašnjenje da je vjerovanje u prisilu kod djela isto kao vjerovanje “da su nebesa i Zemlja i ono što je između njih uzalud stvoreno”, a to je nevjerstvo i onima koji ovako tvrde, Allah prijeti džehennemskom vatrom. Ako dobro pogledamo tvrdnje šija o kada i kaderu, naći ćemo da je to ispravno i pravilno.

 

Dok, na drugoj strani, imamo jednu grupu koja je pretjerala pa tvrdi da je kada i kader prisila, a druga grupa da je to potpuna sloboda i da čovjek radi šta hoće. Imami Ehli-bejta došli su da isprave takva vjerovanja i razumijevanja, pa kažu: “Niti je prisila, niti potpuno prepuštanje, nego nešto između.”

 

Imam Džafer Sadik je dao jednostavan primjer kojeg svi ljudi razumiju, kada je bio upitan šta znači “niti je prisila, niti potpuno prepuštanje, nego nešto između", pa kaže:

“Tvoje hodanje po zemlji nije isto kao i tvoj pad na zemlju.”

Ovo znači da mi idemo po zemlji našom voljom, ali kada padnemo, to nije naša volja, jer ko od nas voli da padne, što bi moglo prouzročiti lomljenje nekog dijela tijela, pa da postanemo invalidi. Kada i kader je nešto između, tj. jedan dio je od nas, mi ga izabiremo i radimo i to je djelo naše volje. Drugi dio je izvan naše volje i mi se tome moramo povinovati. Nismo u mogućnosti to otkloniti od sebe.

 

Za prvi dio ćemo polagati račun, a za drugi nećemo. Dakle, čovjek i u ovom i u onom slučaju ima pravo izbora i nema pravo izbora u isto vrijeme. a) Ima pravo izbora u djelima koja radi nakon razmišljanja, jer prolazi kroz dionicu u kojoj se u njemu vodi borba da li da uradi ili ne, a završava se pristupanju izvršenja ili ostavljanjem toga. To je ono na što ukazuje Časni Kur'an:

“Tako mi duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Šams, 7-10)

 

Čišćenje i prljanje duše jeste rezultat izbora poslije razmišljanja u svakom čovjeku, kao što su uspjeh i neuspjeh konačni i pravedni rezultat tog izbora. b) Nema pravo izbora u onome čime je okružen od zakona u svemiru i njegova kretanja koja su podložna Allahovoj volji sa svim njihovim dijelovima, atomima i dr.

 

Čovjek ne može izabrati svoj spol, da li će biti žensko ili muško, boju kože, a o roditeljima i da ne govorimo. Ne može izabrati bogate roditelje, umjesto siromašnih. Ne može izabrati svoju visinu, ni svoj oblik. On se mora povinovati i nekim faktorima koje ne voli (kao što su nasljedne bolesti, naprimjer), zatim nekim prirodnim zakonima koji mu idu u prilog, a ne obavezuju ga, kao što je spavanje kad se umori i buđenje kad se odmori, jedenje kad ogladni i pijenje kad ožedni, smijanje kad je veseo i plakanje kad je tužan.

 

U njemu imaju laboratorije i fabrike koje proizvode hormone i protoplazmu i limfu koja se može mijenjati, a u isto vrijeme njegovo tijelo je uravnoteženo i čudno usklađeno. U svemu ovome on ne učestvuje, zanemarujući činjenicu da ga okružuje Božija briga u svakom momentu njegova života, pa i poslije smrti!

 

Uzvišeni Allah o tome kaže:

“Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?

Zar nije bio kap sjemena koje se ubaci, zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, i zar Taj nije kadar da mrtve oživi?” (Qijama, 36-40)

 

Da, neka si Uzvišen i Tebi neka je hvala, Gospodaru! Ti si taj koji je stvorio, razmjer odredio i skladnim lik učinio, zatim uputio! Ti si taj koji umrtviš, pa onda oživiš! Neka si uzvišen! Teško onom ko ti se suprotstavi i ne cijeni Te onako kako zaslužuješ!

 

Da završimo riječima Imama Ride ibn Muse, osmog Imama iz Ehli-bejta, koji je postao čuven po svom znanju u vrijeme halife Memuna. Kada je imao samo 14 godina, bio je najučeniji u svoje vrijeme.

(Akdu-l-ferid, Ibn Abd Rabbihi, svez. 3., str. 42.)

 

Neko je upitao šta znače riječi koje je izgovorio njegov djed Imam Sadik “ni prisila, niti potpuno prepuštanje, nego nešto između”, Imam Rida je rekao: ”Ko misli da nas Allah prisiljava da nešto uradimo, a zatim će nas kazniti zbog toga, tvrdi da je to prisila. Ko tvrdi da je Allah prepustio opskrbu i sve ono što je vezano za Njegova stvorenja Imamima, tvrdi da je to potpuno prepuštanje.

 

Onaj ko kaže da je to prisila, kafir je, a onaj ko kaže da je to prepuštanje, mušrik je. Ali, značenje toga da je nešto između, jeste postojanje puta da se uradi ono što je Allah naredio i ostavi ono što je zabranio, tj. Allah mu je omogućio da radi zlo, ali i da ga ostavi, kao što mu je omogućio da radi dobro, ali i da ga ostavi, ovo mu je naredio, a ono mu je zabranio.” Ovo je sasvim dovoljno i zadovoljavajuće objašnjenje na nivou razumnih i svako ga može razumjeti.

 

Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.a., kad kaže o Ehli-bejtu:

“Nemojte ići ispred njih, pa da stradate! Nemojte kasniti za njima, pa da nastradate! Nemojte ih poučavati, jer oni bolje znaju od vas.”

 

(Es-savaiku-l-muhrika, Ibn Hadžer, str. 148.; Medžmeuzevaid, svez. 9., str. l63.; Jenabiu-l-meveddeti, str. 41.; EdDurru- l-mensur, Sujuti, svez. 2., str. 60.; Kenzu-l-ummal, svez. 1., str. 168.; Esedu-l-gaba, svez. 3., str. 137.; Tabekatul-anvar, svez. 1., str. 184. )