Dikusija o tvrdnji da je ajet o vladavini objavljen na Arefatu

 Prenosi Buharija u svom Sahihu:

“Pripovijedao nam je Muhammed ibn Jusuf, pripovjedao nam je Sufijan od Kasja ibn Muslima od Tarika ibn Sihaba da su neki jevreji rekli: ‘Da je nama objavljen ovaj ajet, taj dan bi praznovali i proslavljali.’ Rekao je Omer: ‘Koji ajet?’ Pa su rekli: ‘Danas sam vam usavršio vašu vjeru i upotpunio Svoju blagodat prema vama i zadovoljan sam da vam vjera bude islam.’ Rekao je Omer: "Ja najbolje znam kada je objavljen. Objavljen je Božijem Poslaniku, s.a.v.a., dok je on stajao na Arefatu."

 

Prenosi Ibn Džerir od Isa ibn Harisa Ensarija da je rekao:

 

“Sjedili smo u divanu kada je jedan kršćanin rekao: ‘O pripadnici islama, objavljen vam je ajet, da je nama objevljen mi bismo taj dan i taj sat proglasili praznikom, pa kada bi bili samo dvojica, a to je: ‘Danas sam vam usavršio vašu vjeru...’ Niko mu od nas nije ništa ogovorio. Sreo sam Muhamed ibn Kaaba Kurtuni i pitao sam ga o tome, pa je rekao: ‘Zar mu niste odgovorili? Pa Omer ibn Hatab je rekao da je taj ajet objavljen Poslaniku dok je bio na Arefatu, i taj dan je još uvijek praznik muslimanima dok ih ima."

 

Prvo, kroz ove rivajete primjećujemo da muslimani nisu poznavali datum tog dana i da ga nisu obilježavali. Upravo to je potaklo jevreje i kršćane da pitaju za taj dan, na što je Omer ibn Hatab rekao: ‘A koji to ajet?’

Pa kada su rekli da je to: ‘Danas sam vam usavršio vašu vjeru...’, rekao je: ‘Ja najbolje znam na kojem mjestu je objavljen. Objavljen je Božijem Poslaniku, s.a.v.a., dok je stajao na Arefatu.’

 

Osjećamo ovdje miris zamračivanja i spletkaranja i da su oni koji su ovaj hadis stavili kao da ga je izgovorio Omer ibn Hattab u Buharijino vrijeme, željeli da izraze slaganje izmedju mišljenja jevreja i hrišćana u tom da je ovaj dan, veliki dan i da treba biti praznik i između onoga što se ovaj dan ne praznuje, pa se čak i ne spominje, nego je zaboravljen.

 

A trebao bi da budne najveći praznik kod muslimana, jer je tog dana Svemogući Allah usavršio njihovu vjeru, upotpunio Svoju blagodat prema njima i zadovoljan je da im islam bude vjera.

Zato u drugom hadisu kada onaj kršćanin kaže: “O pripadnici islama, objavljen vam je ajet, da je nama objavljen, taj dan bi proglasili praznikom pa kad bi bili samo dvojica.”, a to zašto nisu znali kada je objavljen i gdje, te nisu ništa znali o veličini i o značaju tog dana, čini se da se i sam prenosilac čudi kako su muslimani zanemarili obilježavanje tog dana.

 

Zato vidimo kada je sreo Muhammed ibn Kaaba Kurtunija da ga pita o tome, pa mu on odgovara da je Omer ibn Hattab rekao da je ovaj ajet objavljen Poslaniku, s.a.v.a., dok je on stajao na brdu na dan Arefata. Da je ovaj dan bio poznat kod muslimana sigurno bi ostalo neko svjedočanstvo bilo od ashaba ili tabiina, jer je bilo poznato u tom vremenu da kod muslimana ima dva praznika, i to dva Bajrama.

 

Muhaddisi, kao što je Buhari i Muslim prenose u svojim knjigama kazivanja o idejn (dva praznika Bajrama), namaz na Bajrame, bajramske hutbe. Ovo je svima poznato i nema nekog trećeg praznika. Pretežno mišljenje je da oni koji afirmiraju šuru kod hilafeta tvrde da ovaj ajet nije objavlje na Gadir Humu nakon imenovanja Imama Alija za halifu, već su promijenili njegovo vrijeme na dan Arefata.

 

Ovo im je bilo najlakše kazati, jer se na Gadir Humu okupilo 100.000 ili više hadžija, a na Oprosnom hadžu nije bilo druge prigode na kojoj se okupilo toliko ljudi, osim na Arefatu. Poznato je da se hadžije samo na Arefatu okupljaju na jednom mjestu, inače su na različitim mjestima i u grupama svo vrijeme hadždža.

 

Zato oni tvrde da je ovaj ajet objavljen Poslaniku poslije njegove hutbe poznate koju prenose svi muhaddisi. Ako je značenje teksta, nedvosmislenog u značaju o halifetu Alija ibn Ebi Taliba, promijenjeno, a ljudi su ostali iznenađeni (osim onih koji su bili sa Alijem zauzeti oko spremanja Poslanika, s.a.v.a., za ukop kada je preselio) traženjem da se položi prisega Ebu Bekru u Sekif i Benu Saida u vrijeme kada nisu bili ni svjesni šta se događa, a tekstove iz Gadira učinili da se zaborave i zametnu, pa da li onda iko može tvrditi i dokazivati da je ajet objavlje u Gadir Humu?

 

Ajet nije jasniji od hadisa o vilajetu, a u sebi nosi značenje usavršavanja vjere, upotpunjavanje blagodati i Allahovog zadovoljstva. Ono što nas još uvjerava u istinitost i vjerodostojnost ovog vjerovanja je i ono što prenosi Ibn Džerir od Kubejse ibn Ebi Zuejba da kaže:

“Rekao je Kaab:‘Da je nekom drugom narodu objavljen ajet, oni bi taj dan uzeli za praznik, u kojem bi se okupljali i praznovali!’ Rekao je Omer: ‘A koji je to ajet Kaabe?’ Rekao je: ‘Danas sam usavršio vašu vjeru...’ Omer je rekao: ‘Znam i dan i mjesto gdje je objavljen. Objavljene u petak, na Arefatu, a i petak i dan na Arefetu nama su praznici."

 

Drugo, tvdnja da je ajet: “Danas sam usavršio vašu vjeru...” objavljen na Arefatu je u suprotnosti sa ajetom o obznanjivanju: “Poslaniče, obznani ono što ti je objavljeno...”, koji jasno naređuje Poslaniku, s.a.v.a., da prenese važnu stvar bez koje poslanica ne bi bila potpuna.

 

O njemu smo već govorili i potvrdili da je objavljen između Meke i Medine, nakon Oprosnog hadža što prenosi više od 120 ashaba i više od 360 sunijske uleme. Kako Allah, dž.š., može usavršiti vjeru i upotpuniti blagodat na dan Arefata, a onda sedam dana nakon toga naređuje Svome Poslaniku koji se vraća u Medinu da prenese nešto vrlo važno bez čega poslanica neće biti potpuna? Kako to može biti ispravno, o vi koji pameti imate?!

 

Treće, precizan istraživač ako dobro prouči Poslanikovu hutbu na Oprosnom hadžu, naći će da ništa nema novo rečeno što do tada muslimani nisu znali i što bi se moglo smatrati važnim. Ta čime je Allah usavršio vjeru i upotpunio blagodat. Ta hutba je zbir oporuka koje je spomenuo Kuran ili ih je spomenuo Poslanik, s.a.v.a., u različitim prigodama, a potvrdio ih je na dan Arefata.

 

Evo ono što je spomenuto u toj hutbi, a sve to prenose svi prenosioci hadisa:

 

- Allah vam zabranjuje proljevanje vaše krvi i zabranjuje vam da otimate imetke jedni od drugih, kao što je haram ovaj mjesec i ovaj dan.

- Bojte se Allaha, ne nanosite drugima štetu i nepravdu i ne širite nered po zemlji! Ko ima kakav emanet povjeren mu na čuvanje, neka ga izvrši!

- Svi ljudi u islamu su isti nema prednosti arapa nad nearapom, osim po bogobojaznosti!

- Svaka osveta iz džahilijjeta ja zabranjena. Svaku kamatu iz džahilijeta ja zabranjujem!

- O ljudi, proglašavanje da se nastupanje nekog svetog mjeseca odgodi za kasnije je vraćanje u nevjerstvu. Zar se vrijeme ne kreće onako kako je to određeno od dana kada je Allah stvorio nabesa i zemlju.

- Broj mjeseci kod Allaha, dž.š., je dvanaest u Allahovoj knjizi su četiri sveta mjeseca.

- Oporučujem vam da prema ženama postupate lijepo. Uzeli ste ih kao emanet od Allaha, a Allah ih je učinio vama halal.

- Oporučujem vam da prema svojim robovima budete dobri, da ih hranite od onoga što i vi jedete i da ih oblačite onako kako se i vi oblačite!

- Musliman je brat muslimanu, neće ga prevariti, neće ga iznevjeriti, neće ga ogovarati, nije mu dozvoljena njegova krv, niti njegov imetak!

- Šejtan je izgubio nadu da će biti obožavan poslije današnjeg dana, ali mu se pokoravate u nekim vašim djelima koja omalovažavate.

- Najveći Allahovi neprijatelji su oni koji ubijaju onog ko se ne bori protiv njega, koji udara onog ko njega ne udara, ko zaniječe blagodati Njegovih sljedbenika, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu. A onaj ko tvrdi da pripada i vodi porijeklo od nekog drugog, a ne svog oca na njemu je Allahovo proklestvo, proklestvo meleka i svih ljudi.

- Naređeno mi je da se borim protiv onih koji ne vjeruju sve dok ne kažu: La ilahe illallah i da sam ja Božiji Poslanik, pa kada to kažu, zaštićeni su njihovi životi i imeci od mene, osim ako ne zasluže, a obračunaće se sa Allahom, dž.š.

- Nemojte se vratiti nevjerstvu poslije mene, u zabludu udarajući vratovima jedni drugih!

 

Ovo je sve što je Poslanik, s.a.v.a., rekao na hutbi Oprosnog hadža i sabrao sam sve detalje iz vjerodostojnih izvora, tako da ne ostane nijedna Poslanikova oporuka ne spomenuta. Ima li ovdje nešto novo u vezi sa ashabima? Nema, sve je spomenuto u Kuranu, a propisi do u detalje objašnjeni u Poslanikovom sunnetu.

 

Nakon što je Poslanik, s.a.v.a., proveo svoj život objašnjavajući ljudima ono što je njemu objavljeno, sve do u tančine, da li ima razloga za objavljivanjem ajeta o usavršavanju vjere i upotpunjavanju blagodati i Allahovom zadovoljstvu poslije svih ovih oporuka koje muslimani poznaju.

 

Ponovio ih je Poslanik da bi ih potvrdio jer po prvi put se pred njim okupio ogroman broj muslimana i zato što ih je on prije nego su krenuli na hadž, obavijestio da je to Oprosni hadždž i bila mu je obaveza da im ponovo ukaže na te oporuke. Ako uzmemo da je ispravna druga tvrdnja, a to je da je ajet objavljen u Gadir Humu nakon imenovanja Alija za halifu i vođu muslimana onda je značenje ispravno i odgovarajuće, jer hilafet poslije Poslanika, s.a.v.a., je nešto što je bilo najvažnije i Allah nije mogao ostaviti Svoje robove zanemarene po tom pitanju. Niti je Poslanik, s.a.v.a., mogao otići, a da nikog ne imenuje za nasljednika poslije sebe i ostavi svoj ummet bez čuvara.

 

On nikad nije otišao iz Medine, a da nije nekog ostavio ko će upravljati dok se on ne vrati. Kako onda možemo povjerovati da je on preselio na drugi svijet a da nikoga nije imenovao za svog nasljednika?!! Zar praksa nevjernika u ovom našem vremenu nije logična. Oni vjeruju u to pravilo i žure da odrede zamjenika predsjednika čak i prije njegove smrti da država nikada ne ostane bez vođe!

 

Onda nije moguće da islamska vjera, najpotpunija vjera kojom je Allah zapečatio sve druge vjere, zanemari ovako važno pitanje. Već smo spominjali da su Aiša i Ibn Omer, a prije njih Ebu Bekr i Omer imali u vidu da se mora odrediti halifa jer u suprotnom će nastati fitna. Isto to su vjerovali halife poslije njih pa su svi određivali svoje nasljednike. A kako je onda ova mudrost mogla izostati kod Allaha i Njegova Poslanika?!!

 

Tvrdnja je da je Allah, dž.š., objavio Poslaniku ajet o ‘obznanjivanju’, kada se vraćao sa Oprosnog hadža imenovanjem Alija za svog nasljednika riječima:

 

“O vjerovjesniče, obznani ono što ti je objavljeno od tvoga Gospodara, a ako to ne uradiš nisi prenio Njegovu poslanicu - a Allah će te štititi od ljudi.”

 

Ovo znači, o Muhammede, ako ne preneseš ono što sam ti naredio, a to je da je Ali vođa vjernika poslije tebe, kao da nisi ispunio svoju zadaću zbog koje si poslan jer upotpunjavanje vjere imametom je obavezno za sve razumne. Čini se kao da se Poslanik, s.a.v.a., bojao njihovog suprostavljanja i utjerivanja u laž pa se prenosi u nekim rivajetima Poslanikove, s.a.v.a., riječi:

“Naredio mi je Džebrail od moga Gospodara da ustanem na ovom zborištu i dam do znanja i bijelom i crnom da je Ali ibni Ebi Talib moj brat, moj opumoćitelj, moj nasljednik i Imam poslije mene. Pitao sam Džebraila da mi moj Gospodar oprosti zbog toga što znam da je malo onih iskreno bogobojaznih, a mnogo onih koji me uznemiravaju zbog moje privrženosti Aliju i mog prihvatanja njega, pa su me čak nazvali da vjerujem sve što čujem, pa Uzvišeni kaže: "Ima ih koji vrijeđaju Poslanika govoreći On vjeruje sve što čuje!’ Reci: ‘On čuje ono što je dobro, a da sam ja htio da njih nazivam i navodim dokaze protiv njih uradio bih to, ali sam bio dobar da to pokrijem. A Allah se nije zadovoljio ničim drugim, sem da to prenesem, pa znajte, o vi ljudi, da ga je Allah imenovao za vašeg vladara i imama i propisao da mu se svi pokoravate..."

 

Pa kada mu je Allah objavio: “Allah će te štiti od ljudi.”, požurio je da izvrši Allahovu naredbu te je imenova Alija za svog nasljednika i naredio svojim ashabima da mu čestitaju na dobivenom vodstvu pravovjernika. Oni su to uradili, a nakon toga Allah objavljuje ajet: “Danas sam upotpunio vašu vjeru i upotpunio sam svoju blagodat prema vama i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.”

(Cijelu hutbu je naveo Taberi u knjizi o vilajetu, kao i Sujuti u Ed-durru-l-mensur, svez. 2., str.298, hutba istog značenja, sličnih riječi. )

 

Nalazimo da neka ulema ehli sunneta otvoreno priznaju da je ajet o obznanjivanju objavljen u vezi imameta Alija ibn Ebi Taliba. Prenose od Ibn Merdeviha od Ibn Mesuda da kaže:

“U vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a., smo učili ovako ajet: ‘O Poslaniče, prenesi ono što ti je objavljeno od tvoga Gospodara - da je Ali vladar vjernika - a ako to ne uradiš, nisi prenio poslanicu, a Allah će te štiti od ljudi."

(Tefsir Fethu-l-kadir, Ševkani, svez. 3., str. 57.; Ed-durru-lmensur, Sujuti, svez. 3., str. 298., od Ibn Abbasa )

 

Nakon ovog izlaganja ako iznesemo rivajete šija od čistih Imama biće nam jasno da je Allah vjeru usavršio imametom i zato je imamet jedan od temelja vjere kod njih. Imametom Alija ibni Ebi Taliba Allah, dž.š., je upotpunio Svoju blagodat prema muslimanima da ne ostanu napušteni, da njima ne upravljaju njihove strasti i da ih fitna ne razdjeli kao ovce bez čobana. Allah, dž.š., je zadovoljan da im islam bude vjera, jer je On izabrao Imame od kojih je odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio, dao im mudrost i dao im da naslijede znanje iz Allahove knjige da budu oporučitelji Muhammeda, s.a.v.a.

 

Muslimani moraju biti zadovoljni Allahovom presudom i izborom i da se u potpunosti predaju. Opće razumijevanje islama jeste predanost Allahu, dž.š. Svemogući kaže:

 

“Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju. Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s njim izjednačuju! Gospodar tvoj zna ono što srca njihova kriju i ono što oni iskazuju.

On je Allah drugog boga osim njega nema; Njemu neka je hvala i na ovom i na onom svijetu. Samo On sudi i Njemu ćete se vratiti.” (Qasas, 68-70)

 

Iz svega ovoga se razumije da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., dan Gadir uzeo za praznik poslije imenovanja Alija i poslije objavljivanja ajeta: “Danas sam usavršio vašu vjeru...” Poslanik je tada rekao: “Neka je hvala Allahu na usavršavanju vjere, upotpunjavanju blagodati i zadovoljan je moj Gospodar mojim poslanstvom i vladavinom Alija ibn Ebi Taliba poslije mene.

 

Zatim je Poslanik pripremio povorku za čestitanje, sjeo u šator, a sebi sa strane posjeo Alija i naredio muslimanima gdje su bile i njegove žene, majke pravovjernih, da ulaze u skupinama i čestitaju mu na položaju vođe pravovjernih. Ljudi su uradili onako kako im je naređeno, a među onima koji su čestitali Zapovjedniku pravovjernih ovom prilikom bili su Ebu Bekr i Omer.

Došli su mu rekavši:

“Bravo, bravo sine Ebu Talibov, osvanuo si i omrknuo kao naš vladar, i vladar svakog vjernika i vjernice!

 

Kada je Hasan Ibn Sabit, pjesnik Poslanika, s.a.v.a., saznao za radost Poslanikovu i veselu vijest koju je objavio tog dana, rekao je:

“Dozvoljavaš li mi Božiji Poslaniče, da kažem stihove; o ovome i da ih čuješ.”

Poslanik je rekao: “Reci uz Allahov blagoslov! Hasane, bit ćeš podržan od Džibrila, sve dok nas ti pomažeš svojim jezikom!”

Pa je izrekao stihove: “Zove ih njihov Poslanik na dan Gadira, u Humu, pa slušaj ono što Poslanik govori!”, do kraja stihova koje prenose historičari.

 

Ali, uprkos svemu ovome, Kurejšije su sami odabrali i odbili da poslanstvo i hilafet budu medu Benu Hašimom i otvoreno su stali protiv njih. To se jasno vidi u dijalogu koji se vodio između Omer Ibn Hattaba i Abdullaha ibn Abbasa.

 

1. Hakim Haskani od Ebu Seida Hudri u tefsiru ovog ajeta.

2. Hafiz Neim Isfahani u Ma nezele mine-l-Kurani fi Alijjiin

3. Ovu priču prenose: Imam Ebu Hamid Gazali u Sirru-lalemin, str. 6.

4. Imam Ahmed ibn Hanbel u Musnedu, svez. 4., str. 281.

5. Tefsir Taberi, svez. 3., s. 428.

6. Bejheki, Saalebi, Darukutni, Fahru Razi, Ibn Kesir i drugi.

7. Havarizmi Maliki u El-Menakib, str. 80.

8. Kondži Šafii u Kifajetu-l-metabil

9. Dželaludin Sujuti u Izdihar fima akadehu - šuara mine-lešari

10. Tarih Taberi, svez. 5., str. 31.

11. Tarih Ibn Asir, svez. 3., str. 3l.

12. Šerh Nedžhu-l-belage, Ibn Ebu Hadid, svez. 2., str. 18.

 

I niko nije mogao proslavljati ovaj praznik poslije njegova prvog datuma koji je proslavio Poslanik s.a.v.a. Kada su učinili da se zaboravi tekst o hilafetu i izbriše iz njihovog pamćenja , a nisu prošla ni dva mjeseca, pa kako onda da se sjećaju događaja na Gadiru od kojeg je prošla puna godina dana, jer ovaj praznik je povezan sa ovim događajem, pa ako nestane teksta i nestane razlog, neće onda ostati nikakva traga tome prazniku.

 

Od tada su prošle godine, pa se vratila istina onima koji su je htjeli, poslije četvrtine stoljeća. Ponovo je oživio Imam Ali kada je izgledalo da će biti pokopan. A to je bilo onda kada je pozvao ashabe Muhammedove, one koji su bili prisutni na dan Gadira da ustanu i posvjedoče pred ljudima o polaganju zakletve, pa je trideset ashaba ustalo, šest od njih od onih koji su bili na Bedru, i posvjedočili.

 

Onaj ko nije htio posvjedočiti tvrdeći da je zaboravio, kao Enes ibn Malik , on je čuo poziv Imama Alija i nije ustao sa svog mjesta. Nakon toga on je obolio od kuge. Plakao je i govorio da ga je to zadesila bolest, jer se nije odazvao pozivu dobrog roba i uskratio svjedočenje. Time je Ebu Hasan Imam Ali iznio dokaz za ovaj ummet od tog vremena, pa do danas, i sve do Sudnjg dana. Šije obilježavaju sjećanje na dan Gadir Hum i to je kod njih veliki praznik. A kako i ne bi bio, kada je to dan u kojem je Allah usavršio vjeru, upotpunio nam Svoju blagodat, i zadovoljan je da nam islam bude vjera. To je veliki dan kod Allaha, Njegovog Poslanika, i vjernika.

 

Prenose neki alimi ehli sunneta od Ebu Hurejre da kaže:

“Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uzeo Alijevu ruku i rekao: “Kome sam ja bio vladar Ali mu je vladar...do kraja hutbe. Pa je Allah objavio: “Danas sam vam usavršio vjeru, i upotpunio Svoju blagodat prema vama i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” Ebu Hurejre kaže: “To je dan Gadir Hum, ko posti 18 zulhidždže, piše mu se post 60 mjeseci."

 

1. Musned, Imam Ahmed, svez. 4., str. 1., str. 119.;

Nesai u Hasais, str. 19., Kenzu-1-umal, svez. 6, str. 397.;

Tarih Ibn Kesir, svez. 5., str. 211.;

Ibn Asir u Esedu-1-gaba, svez. 4., str. 28.;

Ibn Hadžer Askalani u El-Isabe, svez. 2., str. 408.;

Sujuti u Džemu-l - dževami. 2. Medžmeu-z-zevaid, Hejsemi, svez. , str. 106., Tarih li Ibn Kesir, svez. 5., str. 211.;

Esedu-l-gaba, Ibn Asir, svez. 321, Hiljetu-j-evlija, svez. 5., str. 26., Imam Ahmed, svez. 1, str. 119. 3. Ibn Kesir, El-bidaja ve-n-nihaja, svez. 5., str. 214.

 

Rivajeti šija od Imama Ehli-bejta o vrijednostima ovog dana su mnogobrojni. Neka je hvala Allahu na Njegovoj uputi i koji nas je učinio od onih koji se drže vladavine Zapovjednika pravovjernih i koji proslavljaju praznik Gadir Hum.

 

Kratko rečeno da hadis Gadir: “Kome sam ja bio vladar (mewla), Ali mu je vladar (mewla). Dragi Bože, zaštiti onoga ko njega štiti, a budi neprijatelj onome ko je njegov neprijatelj! Pomozi onoga ko njega pomaže, a ponizi onoga ko njega ponižava i učini da istina bude ondje gdje je on!”

Ovo je hadis, ili drugim riječima, ovo je historijski događaj koji prenosi islamska ulema. Već smo rekli da 360 učenjaka ehli sunneta, a više od toga učenjaka šija, koji prenose ovaj događaj u Gadru. Ko želi više o tome saznati neka pogleda knjigu Gadir od allame Eminija. Poslije ovog što smo iznijeli, nije čudo što se islamski ummet podijelio na sunije i na šije, pa se prvi drže pravila šure u Sekifi Benu Saida, tumače jasne tekstove po svom nahođenju i time se suprostavljaj onome u čemu su se složile ravije kod prenošenja hadisa iz Gadira, a i drugih tekstova.

 

A drugi, tj. šije, su se držali tih tekstova i nisu ih mijenjali. Prisegu su polagali Imamima Ehli-bejta i nisu tražili zamjenu za njih. Istina je da kada sam istraživao kod ehli-sunneta, posebno po pitanju hilafeta, našao sam pitanja koja se temelje na mišljenju i idžtihadu jer pravilo izbora nema neki nepobitni dokaz da je osoba koju danas izaberemo bolja od drugih jer nama nije poznato ono što kriju prsa, i jer smo mi, ustvari, sastavljeni od emocija i sebičnosti, skrivenih u nama, i one će odigrati svoju ulogu ako budemo zaduženi da izaberemo nekog.

 

Ova teza nije izmišljotina, niti se pretjeruje u tome. Onaj ko slijedi ovu ideju, ideju izbora halife, naći će da ovo, čemu pravi reklamu, nije uspjelo, niti će ikada imati uspjeha. Pa, sam Ebu Bekr, utemeljitelj šure, uprkos stizanja na čelo vođenja (izborom šurom), kada je vidio da mu se približila smrt, požurio je da odredi Omer ibn Hattaba za svog nasljednika u hilafetu! A bez potrebe šure!

Isti ovaj Omer ibn Hattab, koji je bio sudionik u imenovanju Ebu Bekra za halifu, poslije njegove smrti, objavljuje svima da je polaganje zakletve Ebu Bekru bila greška, neka Allah, dž.š., sačuva muslimane njenog zla. Poslije toga, vidimo Omera kada je bio ranjen i kada se uvjerio skoroj smrti, odredio je šest osoba da odaberu jednog između sebe za halifu.

 

On je posigurno znao da će se oni malo razići u mišljenju, uprkos prijateljstvu, pobožnosti, bogobojaznosti i što su bili medu prvima u islamu, a ljudske emocije će se uskomešati, od kojih se niko ne može spasiti, sem onog ko je zaštićen od grijeha. Zato je odlučio da ukoliko se raziđu u mišljenju daje prednost Abdurahman ibn Avfu pa kaže: “Ako se raziđete, budite na strani na kojoj je Abdurahman ibn Avf.”

 

Poslije toga, oni su izabrali Imama Alija za halifu, ali su mu to uslovili da sudi među njima po Allahovoj knjizi, Poslanikovom sunnetu i sunnetu Ebu Bekra i Omera. Imam Ali je prihvatio Allahovu knjigu i Poslanikov sunnet, ali je odbio sunnet Ebu Bekra i Omera. Osman je prihvalio sve ove uslove, pa su mu položili zakletvu.

 

O tome Imam Ali kaže:

“Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim vijećanjem! Je li bilo tamo ikakva sumnjičenja mene od strane prvoga od njih i da li i ja bijah tada smatran bliskim njima! Ostadoh, međutim, tih kada i oni bijahu tihi. A letio sam visoko kada i oni. Jedan od njih okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj, a drugog su tazbinske veze njegove skrenule na drugi put - te ovo te ono..”

(Nehdžul belaga)

 

Ako su ovo odabrani muslimani, posebni medu posebnima, i ako se s njima igraju Emevije, pa se pojavljuje zavist i pristrasnost s vremena na vrijeme šta očekivati od običnog naroda. (U objašnjenju ovog dijela, Muhamed Abduhu kaže: Ovdje Imam Ali ukazuje na neke druge ciljeve koje ne voli spominjati.)

 

Abdurahman ibn Avf se pokajao zbog svog izbora Osmana za halifu, naljutio se na njega i optužio ga za neispunjavanje obaveze koju je preuzeo na sebe, a zbog onoga što se desilo u njegovo vrijeme. Poznati ashabi su mu dolazili i govorili:

“O Abdurahmane, ovo je djelo tvojih ruku!”

On bi im govorio: “Nisam znao da je ovakav, ali kunem se Allahom, nikad više s njim neću govoriti!”

 

I umro je Abdurahman ibn Avf, a da nije govorio sa Osmanom. Čak prenose da je Osman došao da ga obiđe u bolesti, ali Abdurahman se okrenuo prema zidu i nije htio s njim govoriti. Poslije toga je bilo što je bilo, digla se pobuna protiv Osmana koja je završila njegovim ubistvom. Ummet se ponovo vraća izboru i ovoga puta odabiru Alija.

 

Ali, nažalost, islamskom državom su vladali nemiri i neredi, postala je pozornicom munafika i neprijatelja koji su po svaku cijenu željeli vladati, pa makar bila i tako visoka, a to je ubijanje nevinih. Za tih dvadeset pet godina, promijenili su se Allahovi propisi i propisi Njegova Poslanika. Imam Ali se našao usred uzburkanog mora gdje su ga pobješnjeli talasi udarali sa svih strana.

 

Našao se u gustoj tami odakle su se pojavljivale strasti onih koji su željeli vlast. Svoju vladavinu je proveo u krvavim ratovima koji su mu bili nametnuti od vjerolomnika i nepravednika. Iz njih izlazi kao šehid osjećajući ogromnu žalost zbog onoga što se dešava sa Muhammedovim ummetom.

 

Za hilafetom je težio čovjek iz Meke koji je islam primio tek poslije osvajanja Meke, a bio je i sin takvog, to je Muavija ibn Ebu Sufijan, i njemu slični kao Amr ibn As, Mugire ibn Šuaba, Mervan ibn Hakem i mnogi drugi. Na ono što su uradili, ohrabrila ih je ideja šure i izbora. Ummet Muhammedov, s.a.v.a., se utopio u moru krvi, a njegovom sudbinom su upravljali maloumnici, a šura se poslije toga promijenila u monarhiju, nasljednu instituciju.

(Vidjeti Tarih Taberi i Ibn Esir, o događajima iz 36 g. po hidžri; Šerh Nehdžul-belage, Muhamed Abduhu, svez. 1., str. 88.)

 

Ovo razdoblje su nazvali hilafet rašida, a po tome četvorica prvih halifa se nazivaju hulefai-rašidin (pravovjerne halife). Istina je da i ova četvorica nisu bili izabrani za halife šurom, sem Ebu Bekra i Alija. Ako izuzmemo polaganje zakletve Ebu Bekru, jer je to bila pogreška koja se desila u vrijeme kada je ‘opoziciona stranka’ kako kažu danas, nije bila prisutna, a to je Ali i drugi iz Benu Hašima i oni koji su isto mislili. Dakle ostao je samo jedan koji je na hilafet došao šurom i izborom, a to je Ali ibn Ebu Talib.

 

Njemu su muslimani položili prisegu uprkos odbijanja i izostajanja nekih ashaba. Imam Ali nikome to nije nametao niti pretnjama ostvario. Allah je htio da Ali ibn Ebi Talib bude nasljednik Poslanikov, s.a.v.a., i tekstom od Uzvišenog, a i izborom muslimana. Svi muslimani sunije i šije, su se složili po pitanju Alijevog hilafeta, a razišli su se po pitanju drugih hilafeta, kao što smo vidjeli. Kažem, kakve žalosti za ljude što nisu prihvatili ono što im je Allah odabrao, uživali bi u blagostanjima.

 

Allah, dž.š., bi im sa nebesa spustio takve berićete, a muslimani bi danas vladali svijetom, kao što je Allah htio da su Ga slijedili: “Bili biste na najvišim mjestima, da ste iskreni vjernici!”Ali prokleti Iblis, naš otvoreni neprijatelj kaže obraćajući se Svemogućem Gospodaru:

“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao“- reče: “Kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati, pa ću im sprijeda i straga i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” (Araf, 16,17)

 

Neka pogleda svako razuman stanje muslimana danas. Poniženi su, nisu u mogućnosti da išta urade, kaskaju za ostalim naprednim zemljama, priznaju Izrael, a on odbija da njih prizna, čak im ne dozvoljava ulazak u Jerusalim koji je postao njihova prijestonica. Zemlje muslimana su danas u milosti Amerike, Rusije, siromaštvo ih izjeda, a glad i bolesti ubijaju, dok psi u Evropi jedu različite vrste mesa i ribe. Ve la havle ve la kuvvete illa billahi-l-alijji-i-azim!

 

Predvodnica žena, Fatima Zahra je govorila o ovome kada je vodila raspravu sa Ebu Bekrom i održala govor ženama muhadžira i ensarija. Na kraju govora je govorila o nesrećama ummeta: “A sada, tako mi života, sjeme je bačeno, pa će se pričekati dok ne sazrije, zatim će musti pune čaše svježe krvi i smrtonosnog otrova.

 

Lažovi će izgubiti, a oni što dolaze znat će rezultat onoga čega su se dotakli njihovi prethodnici, a onda su ostavili dunjaluk, odvažno su se pouzdali u fitneluk (pobunu protiv Boga), radosne vijesti su donosili britkim sabljama, tiranskom vlašću i potpunim neredom i despotizmom nasilnika, ostavljajući vaše skupine bezvrijednim, vaše grupe kao požnjeveno žito, teško vama i šta je s vama!?

Zavedeni ste, mrači vam se pred očima, stavljamo vam to u odgovornost, a vi to ne volite!”

 

1. Taberi u Delailul imama

2. Belagatu-n-nisai, Ibn Tajfur

3. Ealaman-nisai, Omer Rida Kehhala, svez. 4., str. 123.

4. Šerh Nehdžu-l-belaga, Ibn Ebi Hadid.