Razilažanje po pitanju Sekalejn (dvije vrijedne stvari)

 Saznali smo iz ovog što je prethodilo, mišljenje šija i sunija o hilafetu i šta je uradio Allahov Poslanik, s.a.v.a., prema ummetu po tvrdnjama obje grupe. Da li je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ostavio svom ummetu nešto? Nešto na šta će se oslanjati i vraćati kada se desi razmimoilaženje koje se mora desiti, a o kojem govori i Allahova knjiga:

 

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima u čijim rukama su vaši poslovi. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje najljepše.” (Nisa, 59)

 

Da, Poslanik je morao ostaviti ummetu nešto na šta će se oni vraćati i tražiti odgovore. On je poslan kao milost svjetovima, on želi da njegov ummet bude najbolji i da se ne raziđe poslije njega. Zato je i rekao:

“Ostavljam vam sekalejn (dvije vrijedne stvari), ako ih se budete držali nećete nikad zalutati poslije mene: Allahovu knjigu i moje potomstvo, Ehli-bejt. Ovo dvoje se neće razdvojiti sve dok ne dođu meni na Sudnji dan. Pa gledajte, kako ćete me nasljediti u njima!”

(Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., str. 148.)

 

Ovaj hadis je vjerodostojan i prenose ga muhaddisi sunija i šija. Prenose ga u svojim sahihima i musnedima, a prenosioca ima više od trideset ashaba. Obzirom da je to običaj, ne argumentujem iz šitskih knjiga, niti tvrdnjama njihove uleme, nego samo spominjem učenjake sunija koji su prenijeli hadis sekalejn, priznajući njegovu vjerodostojnost, da bi istraživanje bilo objektivno i pravedno (mada pravednost obavezuje da se spomenu i tvrdnje šitske uleme).

 

Sljedeće je lista sunijske uleme koji govore o ravijama ovog hadisa:

 

1. Sahih Muslim, knjiga o odlikama Alija ibn Ebi Taliba, svez. 7., str. 122.

2. Sahih Tirmizi, svez. 5., str. 328.

3. Imam Nesai o njegovim osobinama, str. 21.

4. Imam Ahmed ibn Hambel, svez. 3., str. 17.

5.Mustedreku-l-Hakim, svez. 3., s. 109.

6. Kenzu-l-ummal, svez. l.s. 154.

7. Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Seid, svez. 2., str. 194.

8. Džamiju-l-usul, Ibn Asir, svez.l., str. 187.

9. El-Džamiju-l-sagir, Sujuti, svez. 1., str. 353.

10. Medžmeu-z-zevaid, Hejsami, svez. 9., str. 163.

11. El-Fethu-l-kebir, Nebhani, svez. 1., str. 451.

12. Esedu-l-gaba fi mearifeti-s-sahabeti, Ibn Asir, svez. 2., str. 12.

13. Tarih, Ibn Asakir, svez. 5., str. 436.

14. Tefsir Ibn Kesir, svez. 4., s. 113.

15. Et-Tadžu-l-džamiu li-l-usul, svez. 3., s. 308.

 

Ovome bih još dodao Ibn Hadžera koji ga je spomenuo u svojoj knjizi Es-savaiku-l-muhrika priznajući njegovu vjerodostojnost, zatim Zehebi, također priznajući njegovu vjerodostojnost sa uslovima koje prihvataju Buharija i Muslim. Zatim Havarzimi Hanefi, Ibn Megazili Safii. Taberani u svom Mu'džemu, pisac Poslanikove sire na marginama Sire Halebije, pisac Jenabiu-l-meveddeti i mnogi drugi.

 

Pa može li iko tvrditi da hadis sekalejn (Allahova knjiga i moje potomstvo) ne zna ulema sunija, nego da je ubačen od strane šija? Ubio Allah pristrasnost i nepopustljivost. Dakle, hadis sekalejn, u kojem Poslanik, s.a.v.a., oporučuje pridržavanje Allahove knjige i njegova čista potomstva, vjerodostojan je kod sunija, kao što smo već naveli, a kod šija je još jači, jer ga prenose imami Ehli-bejta.

 

Neki ubacju sumnju u ovaj hadis i nastoje da ga promijene u “Allahova knjiga i moj sunnet” i uprkos onome što autor ‘Miftah kunuzi-s-sunne’ na strani 478, pod naslovom ‘Njegove, a.s., oporuke o Allahovoj knjizi i njegovom sunnetu’, prenosi od Buharije, Tirmizija i Ibn Madže, ali ako potražiš ovaj hadis u ove četiri spomenute knjige, nećeš naći ni traga ovom hadisu. Da, naći ćeš u Buhariji da se pridržavanje odnosi na Knjigu i sunnet, ali ovom hadisu nema ni traga.

(Sahih Buhari, svez. 8., str. 137.)

 

Ono što se nalazi u Buhariji i ostalim navedenim knjigama jeste hadis:

“Prenio nam je Talha ibn Musaref, pa kaže: ‘Pitao sam Abdullaha ibn Ubejje Uufi, r.a., je li Poslanik, s.a.v.a., nešto oporučio?’ Rekao je: ‘Ne.’ Pa sam rekao: ‘Pa kako su onda ljudima naloženi propisi oporuka ili kako im je naređeno da ostavljaju oporuku?’ Rekao je: ‘Oporučio je da se pridržavamo Allahove knjige."

(Sahih Buhari, svez. 3., str. 186.; Sahih Tirmizi, knjiga oporuke; Sahih Muslim, knjiga oporuke; Sahih Ibn Madžc, knjiga oporuke)

 

I ne postoji hadis u kojem Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Ostavio sam vam sekalejn, dvije vrijedne stvari, Allahovu knjigu i moj sunnet.”, pa kad bi i pretpostavili da postoji ovaj hadis u nekim knjigama, nema koristi od njega, jer je idžma u nesaglašavanju sa njim, kao što smo rekli. Kada bi istraživali hadis ‘Allahovu knjigu i moj sunnet’, našli bi da ovaj hadis nije u skladu sa stvarnošću, niti prenošenjem, niti razumom i u odgovoru na ovo imamo nekoliko stvari.

 

Prvo, historičari i muhaddisi su se složili da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zabranio pisanje njegovih hadisa i niko nije tvrdio da je pisao Poslanikove hadise u njegovo, s.a.v.a., vrijeme. Tako, njegove riječi: “Ostavio sam vam Allahovu knjigu i moj sunnet.”, ne odgovaraju. A što se tiče Allahove knjige, ona je napisana i sačuvana kod ljudi, i svaki ashab je mogao pogledati u mushaf, da i nije bilo hafiza.

 

A što se tiče Poslanikova sunneta, u njegovo vrijeme nije bilo ništa zapisano ili sakupljeno, kao što je poznato, o čemu su svi suglasni. Poznato je da Poslanik, s.a.v.a., nije sakupljao ashabe i poučavao ih hadisima, nego je u svakoj prilici govorio, neki su bili prisutni, a neki ne, nekad bi s njim bio samo jedan od ashaba, pa kako je Poslanik, u ovom slučaju, mogao reći: Ostavljam vam moj sunnet?

 

Drugo, kada se pojačala bolest Poslanikova, s.a.v.a., i to na tri dana prije smrti, zatražio je da mu donesu plećku i pribor s kojim se pisalo da napiše oporuku tako da poslije njega nikad ne zalutaju.

Omer ibn Hattab je tada rekao da Allahov Poslanik bunca i da je dovoljna Allahova knjiga.

(Sahih Buhari, poglavlje Poslanikova bolest i smrt, svez. 5., str. 138.; Sahih Muslim, knjiga oporuka, svez. 2., str. 16.)

 

Da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ranije rekao “ostavljam vam Allahovu knjigu i moj sunnet” ne bi bilo dozvoljeno Omeru da kaže: “Dovoljna nam je Allahova knjiga”, jer bi on i ashabi koji su se s tim složili, protivili Poslaniku, a mislim da se ni ehli sunnet ne bi s tim složio.

Zato smo shvatili da su ovaj hadis umetnuli neki koji su došli kasnije, a potaknuti neprijateljstvom prema Ehli-bejtu, a sretni kada su udaljeni od hilafeta. I kao da je onaj koji je izmislio hadis ‘Allahovu knjigu i moj sunnet’ smatrao začuđujućim da se svijet pridržava Allahove knjige, a ostavi potomstvo Poslanikovo i počnu slijediti nešto drugo, pa je pomislio da će izmišljanjem hadisa ispraviti njihov životni put i udaljiti kritiku od ashaba koji su uradili suprotno oporuci Poslanikovoj.

 

Treće, poznat je i prvi događaj koji se desio Ebu Bekru, na početku njegova hilafeta, a tiče se njegove odluke da se bori protiv onih koji su odbili dati zekat, uprkos tome što mu se Omer suprostavio i pozivao se na riječi Božijeg Polanika s.a.v.a.: “Ko kaže ‘la ilahe illallah, muhammedun resulullah’, njegov imetak i krv su zaštićeni od mene, osim ako ne zasluže, a obračun će polagati pred Allahom.”

 

Da je Poslanikov, s.a.v.a., sunnet bio poznat, ne bi ga Ebu Bekr zanemario i zaboravio, a on je bio najpreči da ga poznaje. Poslije toga, Omera je ubijedilo tumačenje hadisa, a koji je protumačio Ebu Bekr da je zekat pravo u imetku.

Ali oni su zaboravili, ili su se napravili da zanemaruju Poslanikov sunnet koji ne prihvata osobna tumačenja, a to je priča o Salebu koji je odbio dati zekat Poslaniku, s.a.v.a., nakon čega je objavljen i ajet o njemu.

 

Poslanik se nije borio protiv njega, niti ga je prisilio da da zekat.

Kako su daleko Ebu Bekr i Omer od priče o tome kada je Usame ibn Zejd poslan u pohod, iznenadio je neprijatelja i porazio ih. Jedan od njih im se pridružio, pa kada je Usame saznao za njega ovaj je izgovorio: ‘La ilahe illallah!’ Usame ga je ubio. Kada je ovo došlo do Poslanika rekao je: ‘Usama, zar si ga ubio nakon što je rekao la ilahe illallah?’ Rekao je: ‘On je samo tražio način da se spasi.’ Poslanik je to toliko puta ponovio, da sam poželio da nisam ni primio islam prije tog dana."

(Sahih Buhari, svez. 8., str. 36., knjiga krvarine; Sahih Muslim, svez. 1., str. 67.)

 

Ali, ne možemo povjerovati u hadis ‘Allahovu knjigu i moj sunnet’, jer su ashabi bili prvi koji nisu poznavali sunnet, pa šta je onda s onima koji su došli poslije i onima koji su stanovali daleko od Medine? Četvrto, takođe je poznato da su mnoga djela ashaba bila u suprotnosti sa Poslanikovim, s.a.v.a., sunnetom. Ili su ovi ashabi poznavali Poslanikov sunnet, ali su namjerno radili suprotno tome, donoseći lične zaključke, idžtihadom, nasuprot autoritativnim tekstovima od Poslanika, s.a.v.a.

 

Za ovakve potpuno odgovaraju riječi Uzvišenog Allaha:

“Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. Ako Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (Ahzab, 36)

 

Ili oni su tako radili jer nisu poznavali Poslanikov sunnet, a u tom slučaju ne pristaje Poslaniku da kaže ostavljam vam moj sunnet, a zna da njegovi ashabi, oni koji su mu bili najbliži, ne poznaju njegov sunnet, a šta je tek sa onima koji dolaze poslije njih i koji uopće nisu vidjeli Poslanika. Peto, također je poznato da hadisi nisu pisani sve do abasijskog perioda.

 

Prva knjiga napisana o hadisu je Muvetta, Imama Malika i to poslije velike fitne i poslije tragičnog i jezivog događaja u Harri (predio blizu Medine), odnosno dozvole da se napadne Medina, pobiju ashabi, opljačka imetak muslimana i siluju djevojke. Kako čovjek može preuzimati od prenosioca hadisa koji su bili bliski vladaru i dvoru zbog stjecanja dunjalučkih dobara.

 

Zato je mnogo kontradiktornih hadisa i zato se ummet rasparčao na mezhebe. Tako vidimo da jedno te isto pitanje koje prihvata jedan mezheb ne nalazimo kod drugog, ono što jedni smatraju vjerodostojnim, drugi drže lažnim. Kako da povjerujemo da je Poslanik, s.a.v.a., rekao ostavljam vam Allahovu knjigu i moj sunnet, a on je znao da će munafici i oni koji su skrenuli s pravog puta izmišljati mnoge hadise, kao što je i sam upozoravao za života:

 

“Mnogo se laže na mene, pa ko slaže na mene, neka pripremi sebi mjesto u vatri.”

 

Kada se mnogo lagalo na njega još za vrijeme njegova života, kako onda može obavezati svoj ummet da slijedi njegov sunnet, a ne poznaju lažne i vjerodostojne hadise. Šesto, ehli sunnet prenosi u svojim sahihima da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., ostavio sekalejn ili dvije stvari ili dva zastupnika, s tim da nekad prenose da su to Allahova knjiga i sunnet Njegova postanka, nekad prenose:

Pridržavajte se mog sunneta i sunneta četvorice halifa poslije mene. Poznato je da se ovaj hadis dodaje na Allahovu knjigu i Poslanikov sunnet. Sunnet halifa je postao jedan od tri izvora sunneta umjesto ova dva, a sve ovo je u suprotnosti sa vjerodostojnim hadisom sekalejn o kojem se slažu i sunije i šije.

 

Zar to nije ‘Allahova knjiga i moje potomstvo’, a već smo naveli više od dvadeset izvora ehli sunneta u kojima se nalazi ovaj hadis, a o izvorima šija da i ne govorimo. Sedmo, kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., zasigurno znao da njegovi ashabi , na čijem jeziku i narječju je objavljen Kur'an, nisu mnogo toga znali tefsiriti i tumačiti ga, pa šta reći za one koji će doći poslije njih, pa one koji će prihvatiti islam kao što su Perzijanci, Abesinci i svi stranci koji nisu niti razumjeli, niti govorili arapski.

 

Prenosi se da je Ebu Bekr upitan o značenju: “ve fakihelin ve ebba” (i voće i pića), pa je rekao: “Koje će mi nebo praviti sjenu i koja će me zemlja držati ako budem govorio o Allahovoj knjizi ono što ne znam.”

(Iršadu-s-sari, Kaštelani, svez. 10., str. 298.; Fethu-l-Bari, Ibn Hadžer, svez. 13., str. 230.)

 

I Omer ibn Hattab nije znao ovo značenje, pa od Enesa ibn Malika kaže:

“Sve nam je poznato, ali šta je ‘ebba’?” Zatim je rekao: “Ovo je Allah izgradio, to je obaveza. Šta ti je pa ne znaš šta je ‘ebba’. Slijedite ono što vam je objašnjeno iz Knjige i radite po tome, a ono što ne znate, prepustite svome Gospodaru.”

(Tefsir Ibn Džerir, svez. 3., str. 38.; Kenzu-l-ummal, svez. l., str. 287.; Mustedreku-l-Hakim, svez .2., str. 14.; Telhis Zehebi Tarih, Hatib, svez. 11., str. 468.; Keššaf, Zamahšeri, svez. 3., str. 253.; Tefsir Hazin, svez. 4., str. 374.; Mukaddima usulu-ttefsir, Ibn Tejmije, str. 30., Tefsir Ibn Kesir, svez. 4., str. 473.)

 

Ovo što je rečeno o tefsiru Kur'ana, isto važi i za tefsir Poslanikova sunneta. Koliko je samo hadisa ostalo mjesto razilaženja između ashaba, između mezheba, sunija i šija, bilo da je neslaganje o vjerodostojnosti hadisa ili njegovoj slabosti, ili o tumačenju i razumijevanju. Da bi ovo pojasnio prezentirat ću čitaocima nekoliko primjera na uvid.