Pitanje humsa (petine)

 Još jedno pitanje po kojem se razilaze sunije i šije jeste pitanje propisa o petini. Ukratko ćemo govoriti o ovom pitanju. Počet ćemo Kur'ani Kerimom:

 

“I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima...” (Anfal, 41)

 

Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Naređujem vam četvoro: vjerovanje u Allaha, obavljanje namaza, davanje zekata, post ramazana i da od onog što zaplijenite jednu petinu dajete Allahu.”

(Sahih Buharia, svez. 4., str. 44.)

 

Tako šije ispunjavajući naredbu Allahova Poslanika s.a.v.a., izdvajaju petinu od imetka koji zarade tokom godine a plijen spomenut u ajetu tumače kao sve ono što čovjek zaradi uopće.

 

A ehli sunnet vel džemat su se saglasili da se petina odnosi samo na plijen iz rata, i Allahove riječi:

“I znajte da od svega što u borbi zaplijenite.”, tumače onim što se zaplijeni samo u ratu. Ovo je rezime tvrdnji obiju strana o petini, a učenjaci obje grupe su napisali mnogo po ovom pitanju. Ne znam kako da ubijedim sebe ili druge u mišljenje sunija koje se zasniva, mislim na riječima vladara iz Benu Umeja, a na njihovom čelu Muavije ibn Ebu Sufjana koji se obogatio imecima muslimana, i sebi i svojima prisvojio sve najbolje.

 

Onda nije ni čudo da ajet o petini tumače samo u kontekstu rata, jer je ajet i došao među ajetima koji govore o ratu i borbi, a nije mali broj tumačenja ajeta u kontekstu onoga što dođe prije ili poslije.

Oni, naprimjer, ajet o čišćenju i potpunom očišćenju tumače da je to vezano za Poslanikove žene, jer se i prije i poslije toga ajeta govori o ženama Poslanika, s.a.v.a. Kao što Allahove riječi: “A oni koji pune riznice zlatom i srebrom, a ne udjeljuju na Allahovom putu, obraduj ih bolnom kaznom.”, oni tumače da se ovo odnosi samo na ehlul kitab, kitabije.

 

Priča o Ebu Zeru Gafariju sa Muavijom i Osmanom Ibn Affanom i razlozi njegovog progonstva u Rebezu su poznati.

Kada im je Ebu Zerr prigovorio što gomilaju zlato i srebro, a kao dokaz je naveo ovaj ajet, Osman je upitao Kaaba Ahbara o ovome, na što mu je on rekao da se ovo odnosi na kitabije, a Ebu Zerr mu je rekao, proklinjući ga:

“Majka te pobacila, sine jevrejke, zar ćeš nas ti učiti našoj vjeri?”

Osman se zato naljutio i protjerao ga u Rebezu gdje je i umro, sam i prognan, a njegova kćerka nije mogla naći nikog ni da ga ogasuli i u ćefine zamota.

 

Ehlu sunnet vel džemaat, u tumačenju kur'anskih ajeta i Poslanikovih hadisa, imaju poznatu umjetnost, a to je slijediti ono što su protumačili prve halife i poznati ashabi, a posebno jasne Kur'anske ajete i hadise koliko god to bude oprečno.

(Šerfuddin je u knjizi En-nass ve-l-idžtihad sabrao više od sto primjera gdje su davali tumačenja oprečna jasnom vjerskom tekstu, a sve ovo sunije prihvataju kao vjerodostojno.)

 

Kad bismo željeli o ovome opširno govoriti, trebala bi nam posebna knjiga. Istraživaču je dovoljno da pročita knjigu EnNass ve-l-idžtihad da vidi kako su se tumači igrali Allahovim propisima. Ja kao istraživač, ne mogu tumačiti ajete i hadise onako kako ja želim ili kako mi nalaže mezheb kojem pripadam.

 

U Sahih Buhari, u poglavlju “U zlatnoj rudi je petina” prenosi Malik i Ibn Idris zlatna ili srebrena ruda zakopana u džahilijetu, bilo malo ili mnogo, daje se petina od toga, a za druge rude se ne daje petina.” (Sahih Buhari, svez. 2., str. 137.)

 

A u poglavlju “Ono što se vadi iz mora” stoji: “A Hasan kaže:

"Od ambera i bisera se daje petina, a Poslanik, s.a.v.a., je učinio da se od zlatne ili srebrene rude daje petina, a ne ono što se uzme iz vode." (Sahih Buhari, svez. 2., str. 136.)

 

Istraživač iz ovih hadisa razumije da se plijen iz kojeg Allah stavlja u obavezu davanje petine, ne odnosi samo na ratni plijen, jer je zlatna ili srebrna ruda bogatstvo koje se vadi iz utrobe zemlje i vlasništvo je onoga ko ga izvadi, a mora davati petinu iz toga jer je to plijen. Kao i onaj ko vadi amber i bisere iz mora, mora davati petinu, jer je i to plijen.

 

Ovo što je prenio Buharija u svom Sahihu nam objašnjava da se petina ne izdvaja samo iz ratnog plijena. Mišljenje šija uvijek ostaje potvrda istini, o kojoj nema razilaženja, a to, jer u svim propisima i vjerovanju vraćaju se Imamima upute od kojih je Allah odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio, neće zalutali onaj ko ih se drži, a biće siguran onaj ko kod njih potraži skloništa.

 

Jer mi se ne možemo oslanjati na ratove za uspostavljanje islamske države, jer je to u suprotnosti sa islamskim saosjećanjem i njegovim pozivanjem miru.

Islam nije kolonizatorska ustanova koja počiva na eksploataciji naroda i oduzimanjem njihove slobode i prava, što zapadnjaci pokušavaju da nam pripišu kada govore o Poslaniku ismijavajući ga i tvrdeći da je on proširio državu silom da bi eksploatisao ljude.

 

Obzirom da je imetak žila kucavica života, a posebno kada islamska ekonomska teorija zahtijeva postojanje garancije za osiguranje siromašnih i potrebnih s poštovanjem. Zato ne može, islamska država oslanjati se na ono što sunije daju u zekatu, jer to, u najboljim slučajevima, predstavlja samo 2,5%, i to je slab procenat koji bi mogao udovoljiti potrebama države od spremanja vojske, gradnji škola i bolnica, izgradnji puteva, a da ne govorimo o tome da se svakom pojedincu osigura dostatan život.

 

Isto tako, islamska država se ne može osloniti na krvave ratove i ubijanje ljudi da bi osigurala svoj opstanak i progres svojih institucija na račun ubijenih koji ne žele islam. Imami Ehli-bejta su najbolje poznavali namjere Kur'ana, a kako i ne bi kad su ga oni tumačili.

Oni su islamskoj državi crtali ekonomska i društvena obilježja, e da je se samo poštovalo njihovo mišljenje. Ali, na veliku žalost, vlast i vodstvo je bilo u rukama drugih, onih koji su silom preuzeli hilafet, ubijajući dobre ashabe, kao što je radio Muavija.

 

Oni su izmijenili Allahove propise onako kako je odgovaralo njihovim političkim i dunjalučkim koristima, zalutali su, a i druge se odveli sa pravog puta. Ovaj ummet su ostavili u provaliji iz koje se ni dan-danas nisu podigli. Učenje Imama Ehli-bejta je ostalo samo u idejama i teorijama u koje vjeruju šije, a nažalost nisu ih mogli primjenjivati, jer nisu imali prilike zbog toga što su bili proganjani od strane Emevija i Abasija kroz vijekove.

 

Kada su nestale ove dvije vlasti i kada su šije našle zajednicu u kojoj rade na davanju petine koju su krijući davali Imamima, a sada daju autoritetu kojeg slijede, umjesto Imamu Mehdiju, ovi učenjaci troše ovu petinu u okvirima koji su propisani: osnivanja instituta za učenje o vjeri, dobrotvorenih ustanova i općih kancelarija, zatim domova za siročad i dr., te stipendiranje studenata, pomaganje vjerskih i stručnih škola.

 

Dovoljno nam je što zaključujemo iz ovoga to što su šitski učenjaci neovisni od vladajuće vlasti, jer petina je dovoljna da ispuni njihove potrebe i da svakom daju njegovo pravo. Učenjaci ehli sunneta vel džemaata su samo igračke u rukama vladara, zaposleni kod vladajuće vlasti u zemlji, a vladar može postavljali od njih koga želi i otpuštati koga želi, zavisno od njihova odnosa prema njemu i izdavanju fetvi u njegovu korist. I tako je učenjak time postao bliži vladaru od samog učenja! Ovo su samo neki učinci ispunjavanja propisa o petini onakvog kako ga tumači Ehli-bejt.