Tekija

 I tekijja je jedna od stvari koje ehli sunnet prigovara šijama, zbog toga odbacuju svoju braću šije i smatraju ih mušricima!! S mnogima sam razgovarao i nastojao ih uvjeriti da tekija nije licemjerstvo, ali nisam uspio, nego sam čak nailazio i na one koji su me ponekad ismijavali, a nekad mi se čudili, smatrajući da je ovo vjerovanje bidat, novotarija u islamu i kao da su to šije sami izmislili.

 

Ali ako istraživač bude pravedan, naći će da je ovo vjerovanje postojalo od početka islama, da proizlazi iz Kur'ana i Poslanikovog sunneta, i ne samo to, nego i islamska učenja i šeriat ne mogu biti ispravani bez ovih vjerovanja.

Ono što je čudno jeste da ehli sunnet vel džemaat negira stvari o kojim sami govore da postoje, a njihove knjige i sahihi su puni ovoga i svjedoče protiv njih. Pogledaj šta ehlu sunnet kaže o tekijji:

 

Prenosi Ibn Džerir i Ibn Ebi Hatim putem Avfija od Ibn Abbasa o Allahovim riječima “To učinite jedino da biste se od njih sačuvali.” (Ali Imran, 28), rekao je:

“Ovo je tekijja jezikom, a to je da se iz straha od ljudi govori o nečemu što je neposlušnost prema Allahu, dž.š., ali njegovo srce je sigurno u vjerovanju u Allaha, ovo mu neće štetiti. Ovo je tekijja jezikom.”

(Ed- derru-l- mensur, Sujuti)

 

Prenosi Hakim i kaže da je vjerodostojan hadis, i Bejheki u svom Sunenu putem Ataa od Ibn Abbasa o Allahovim riječima “to učinite jedino da biste se od nih sačuvali”, kaže:

“Tekijja jeste govoriti jezikom, a srce je sigurno u iman u Allaha dž.š.”

(Sunen Bejheki, Mustedreku-l- Hakim) Prenosi Abd ibn Hamid od Hasana da kaže: “Tekijja je dozvoljena do Sudnjeg dana.” (Ed-Derru-l-mensur, Sujuti, svez. 2, str. 176)

 

Prenosi Abd ibn Ebi Redža da je on rekao:

“To učinite jedino jezikom govoreći da biste se od njih sačuvali.”

(Ed-Derru-l- mensur, Sujuti, svez. 2, str. 176.)

 

Prenosi Abdurrezak i Ibn Saad i Ibn Džeriri Ibn Ebi Halim i Ibn Merdevih i Hakim u Mustedreku i Bejheki u Ed-Delail kaže:

“Mušrici su uhvatili Ammar ibn Jasira i nisu ga pustili sve dok nije prokleo Poslanika, s.a.v.a., a njihove bogove s dobrim spomenuo, a onda su ga pustili. On je otišao Poslaniku, s.a.v.a., i on ga je upitao: ‘Šta ima novo kod tebe?’ Ammar je odgovorio: ‘Zlo, mušrici me nisu ostavili dok tebe nisam prokleo, a njihove bogove dobrim spomenuo!’ Poslanik je rekao: ‘Šta je u tvom srcu?’ Odgovorio je: ‘Ono je sigurno u vjerovanje Allaha, dž.š.’ Poslanik mu je rekao: ‘Ako se ponovi, i ti ponovi!’ A onda je objavljeno: ‘Osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri." (Nahl, 106)

 

Prenosi Ibn Saad od Muhamed ibn Širina da je Poslanik, s.a.v.a., sreo Ammara koji je plakao, on mu je brisao oči i govorio:

“Nevjernici su te uhvatili, gurali u vodu i rekao si tako i tako. Ako se vrate, ponovo im to reci.”

(Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Saad.)

 

Prenosi Ibn Ebi Sejbe i Ibn Džerir i Ibn Munzir i Ibn Ebi Hatim od Mudžahida da kaže:

“Ovaj ajet je objavljen o stanovnicima Mekke koji su vjerovali, pa su im neki ashabi iz Medine pisali da se presele, jer oni ih nisu smatrali svojima dok im se ne presele. Kada su se uputili prema Medini, na putu su ih srele Kurejšije, mučili ih dok oni nisu izrazili nevjerstvo na koje su bili primorani. O njima je objavljen ovaj ajet ‘osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri."

(Ed-Derru-l-mensur, Sujuti, svez. 2, str. 178.)

 

Prenosi Buharija u svom sahihu od Ebi Derdaa da kaže:

“Mi bismo se smiješili u lice mušricima, a naša srca su ih proklinjala.”

(Sahih Buhari, svez. 7, str. 102.)

 

Prenosi Halebi u svojoj siri i kaže:

“Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., osvojio Hajber, Hadžadž ibn Ulat mu je rekao: “‘Božiji Poslaniče, ja u Mekki imam imetak i porodicu i želim da ih dovedem, ali imam za to rješenje, pa šta ako bih te ja porekao pred mušricima i rekao nešto?’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., mu je dozvolio da može reći sve što hoće.”

(Es-Siretu-l- Halebijja, svez. 3, str. 61.)

 

U knjizi Ihjau-l-ulum Imama Gazali kaže:

“Sačuvati krv muslimana je vadžib, pa ma kakva bila namjera, ako bi se htjela proliti krv muslimana, sakriće od nasilnika i tada je laž vadžib.”

(Ihjau ulumi-d- din, Ebu Hamid Gazali)

 

Prenosi Dželaluddin Sujuti u knjizi El-Ešbah ve-n-nezir i kaže:

“Dozvoljeno je jesti lešinu kad je čovjek gladan i boji se smrti od gladi i progutati zalogaj vina i izgovoriti riječ nevjerstva, i ako je haram zavladao pokrajinom tako da nije ostalo halala, sem vrlo rijetko, dozvoljeno je upotrijebiti ono što treba.”

 

Prenosi Ebu Bekr Razi u knjizi Ahkamu-l-Kur'an u objašnjenju ajeta “To učinite jedino da biste se od njih sačuvali”, pa kaže:

“Ako se bojite da ćete biti ubijeni, ili da će stradati neki dijelovi tijela, sačuvajte se tako što ćete pokazati prijateljstvo, ali nećete u to vjerovati. Ovo je vanjsko značenje ajeta i o tome se slažu svi učenjaci. A Katada prenosi ajet ‘Vjernici neće uzimati nevjernike za prijatelje, sem Allaha.’, i kaže: ‘Vjerniku nije dozvoljeno da uzme nevjernika za prijatelja i pomagača u svojoj vjeri; a ajet ‘To učinite jedino da biste se od nih sačuvali.’, povlači za sobom dozvolu pokazivanja nevjerstva kod tekijje, a to je da bi se sačuvao od njihova zla.’”

(Ahkamu-l- Kuran, Razi, svez. 2, str. 10.)

 

Prenosi Buharija u svom sahihu od Kutejbe ibn Seida od Sufjana od Ibn Mekendera od Urvet ibn Zubejra da ga je Aiša obavijestila da je neki čovjek tražio dozvolu da uđe kod Poslanika s.a.v.a., pa je rekao:

“Dozvolite mu, žestoka kazna stigla sina plemena ili brata plemena!” Kada je ušao, blago je s njim razgovarao, pa sam rekla: “Božiji Poslaniče, rekao si što si rekao, a onda si s njim blago razgovarao?” Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Aiša, zlo ljudi ima položaj kod ljudi, ko ga ostavi ili ko ga ne prođe... da se zaštiti tog zla.”

(Sahih Buhari, svez. 7., str. 81.)

 

Ovo nam je dovoljno dokaza da ehli sunnet vel džemaat vjeruje u dozvoljenost tekijje u njenim krajnjim granicama i to da je dozvoljena do Sudnjeg dana, pa i da je laž vadžib kako kaže Gazali, pokazivanje nevjerstva što priznaje Razi, proklinjanje u srcu što prenosi Buharija, zatim da čovjek može reći sve što hoće i da prokune Poslanika, s.a.v.a., ako se boji za porodicu i imetak kao što prenosi pisac sire Halebijje i da govori ono što je neposlušnost prema Allahu, dž.š., ako se boji ljudi, kao što prenosi Sujuti.

 

Ehli sunnet, dakle, nema opravdanja za prigovaranje šijama za vjerovanje u koje i sami vjeruju i prenose u svojim sahihima i musnedima da je ne samo dozvoljeno, nego i vadžib. Šije ne dodaju ništa više od onog što kažu sunije, samo što su oni bili više prisiljeni da to u praksi primjenjuju zbog nasilja i tlačenja od strane Emevija i Abasija.

 

U tom vremenu bilo je dovoljno reći:

“Ovaj čovjek je pristalica Ehli-bejta.”, pa da ga ubiju neprijatelji Ehli-bejta.

 

Navešćemo nekoliko primjera o prilikama u kojim su se našli Ehli-bejt i njihovi sljedbenici, a što je navelo šitsku školu da dozvoli propis o tekijji. Ebu Osman Džahizje je rekao:

“Muavija je naredio ljudima u Iraku, Šamu i drugim mjestima da proklinju Alija i da ga se odriču. To se provodilo sa minbera i muslimanima je to postao običaj, sunnet u vrijeme dok su vladale Emevije, sve do vremena Omer ibn Abdulaziza.”

(Tarih Taberi, svez. 6., str. 108, događaji iz 51 h.g.; Ibn Esir, svez. 3., str. 202.)

 

“Muavija je napisao samo jedan list svojim namjesnicima poslije godine okupljanja, rekavši:

‘Izvršena je dužnost onoga ko prenese nešto o odlikama Ebu Turaba (tj. Alija) i njegovoj porodici, Ehli-bejtu.’ A tada su najviše problema pravili stanovnici Kufe.”

(Šerh Nehdžul-belaga, Ibn Ebu Hadid Muatezili, hutba br.57.)

 

U svom Tarihu, historiji, Jakubi kaže: “... Hadžer ibn Adijj Kindi i Amr ibn Humuk Hazijj i njihovi prijatelji, bili su sljedbenici Alija ibn Ebi Taliba. Kada bi čuli Mugiru i druge Muavijine prijatelje kako proklinju Alija na minberu, ustali bi i odgovorili im i suprotstavili bi im se u tome. Kada je došao Zijad za namjesnika Kufe, poslao je da ih uhapse i ubiju, njih i njihovu grupu.

 

Amr ibn Humuk Hazaijj je uspio pobjeći u Mosul s još nekoliko svojih drugova. Zijad je uhapsio Hadžer ibn Adijja Kindija i još trinaestoricu i poslao ih je Muaviji, a o njima je napisao da su se suprotstavili proklinjanju Ebu Turaba (tj. Alija) i još je poslao svjedočenja naroda. Kada su došli do Merdžazra (ime nedaleko od Damaska), Muavija je naredio da ih tu zaustave, a onda je poslao ljude da im odsjeku glave.

 

Tada je Hadžer rekao:

‘Pustite me da uzmem abdest i klanjam!’ Kada je završio sa namazom, ubili su ga, a onda su počeli ubijati jednog po jednog. Dvojica od njih su tražila da ih odvedu Muaviji, kako bi se pred njim odrekli Alija. Jedan od nih je bio Unzijj, i Muavija ga je poslao Zijadu, napisavši mu: ‘Ovaj Unzijj je najgori od ovih što si ih poslao, kazni ga kaznom koju zaslužuje i ubij ga na najgori način!’ Kada su ga doveli Zijadu, on je naredio da ga odvedu u Kassu Naflir i tamo je živ zakopan.”

(Tarih Jakubi, svez. 2., str. 230.; Tarih Dimešk, Ibn Asakir, O biografiji Hadžer ibn Adijja Kindija.)

 

Ko je bio Hadžer?

 

U Tabekat od Ibn Sada i Esedul-gaba i ElIsaba piše:

“Došao je kod Poslanika s.a.v.a., on i njegov brat Hai. Učestvovao je u bici na Kadisijji i on je bio taj koji je osvojio Merdžazra.”

 

A u Tabekat od Ibn Saada piše:

“...Bio je veoma pouzdan i nije prenosio ni od koga sem od Alija.”

 

O njemu Hakim piše u Mustedreku:

“Jedan od pravednih ashaba Muhammedovih, s.a.v.a.”

 

U El-Istiabu piše:

“Bio je jedan od najboljih Muhammedovih ashaba i njegova dova je bila primljena.”

 

U Esedul-gaba piše:

“Bio je jedan od najboljih ashaba. Učestvovao je u bici na Siffinu, zatim u Nehrevanu i Bici oko deve sa Alijem, i bio je među ashabima prvacima. Poznat je po nadimku Hadžerul hajr (kamen dobra)."

 

U Sejru-nubela piše:

“Bio je častan, pokoran i poznat po dobrim djelima, borio se protiv zla, jedan od sljedbenika Alija, učestvovao je na Siffinu kao jedan od komandanata i bio je pobožan i ponizan.”

 

Ibn Kesir piše u svom Tarihu:

“Došao je Božijem Poslaniku. Bio je pobožan Allahov rob i zahid (odricao se dunjaluka). Lijepo je postupao prema svojoj majci. Mnogo je klanjao i postio. Čim bi izgubio abdest, uzeo bi drugi, a kada bi se abdestio, obavio bi i namaz.”

 

El-Isaba:

“Uvijek je bio uz Alija i jedan je od njegovih pristalica. Bio je prisutan kada je Ebu Zerr umro u Rebezi.”

“Zijad ibn Ebihi je napisao Muaviji o dvojici ljudi iz Hadremevta da oni slijede Alijevu vjeru i njegovo mišljenje, pa mu je Muavija odgovorio:

‘Ko slijedi vjeru Alijevu, ubij ga!’ Zijad ih je unakazio, a onda ih razapeo na vratima njihovih kuća u Kufi.”

(El-Mehalli, str. 479.; Mealimul-medresetenj, svez. L., str. 364. )

 

El-Mesudi:

“Zijad bi okupljao ljude u Kufi pred vratim svog dvorca i poticao ih da proklinju Alija, a ako bi neko to odbio, on bi ga posjekao sabljom. Kada je jednom to radio, pogodila ga je kuga i narod je bio oslobođen njegova zla.”

(Murudžu-z-zehebi, svez. 3., str. 30.; Ibn Askir, svez. 5., str. 421.)

 

Amr ibn Humuk Hazaijj, jedan od sljedbenika Alija i Ehli-bejta, bio je protjeran i proganjan u ovoj bici, pa je pobjegao u Berarijj.

Tražili su ga dok nisu naišli na njega. Odsjekli su mu glavu i odnijeli je Muaviji. On je naredio da se njegova glava postavi na pijaci kako bi je svi vidjeli, a onda je naredio da se baci njegovoj ženi u zatvoru, a bila je zatvorena zbog ovoga. Tako su i postupili, bacili su je u njenu ćeliju.”

(Mearif, Ibn Kutejbe, svez. 7., str. 12.; El-Istiab, svez. 2., str. 517.; El-Isaba, svez. 2., str. 526.; Tarih Ibn Kesir, svez. 8., str. 48)

 

"Emevije su kao novo uveli prvo hutbu, a onda klanjanje Bajram namaza, pravdajući to, jer kad bi ljudi klanjali odmah bi izlazili i ne bi ostali slušati hutbu, a to je bilo zbog toga jer su Emevije proklinjali Alija ibn Ebu Taliba, a muslimani bi bježali da to ne slušaju.”

(El-Mehalli, Ibn Hazm, tahkik Ahmed Muhamed Šakir, svez. 5., str. 85.; Kitabu-l-umm, Šafii, svez. 1., str. 208.; Pogledaj tumačenje Kejfijetus salat ve hutba u Buhariji, svez. 2., str. 111.; Muslim, svez. 3., str. 20.; Sunen Ebu Davud svez. 1., str. 178.)

 

Zašto su se ponašali tako neprijateljski prema Ehli-bejtu i njihovim pristalicama?

Kakav je bio razlog tolike mužnje?

 

Hajde, da skupa pročitamo slijedeće:

Mutref ibn Mugire ibn Suabe kaže: “Moj otac bi išao kod Muavije i razgovarao s njim, zatim bi došao do mene i pričao bi mi o Muaviji i njegovoj pameti, i čudio se onome što vidi kod njega.

Kada je došao jedne noći, nije htio večerati. Vidio sam da je tužan, pa sam pričekao jedan sat, pomislivši da se nama nešto desilo.

Rekao sam: ‘Šta je bilo? Vidim da si tužan.’

Rekao je: ‘Sine, došao sam od najvećega nevjernika i pokvarenjaka.’

Pitao sam: ‘Kako to?’

Odgovorio je: ‘Bio sam s njim, pa sam mu rekao: ‘O vladaru pravovjernih, zašao si u godine. Ako pokažeš pravednosti bit će to dobro za tebe.

Ako se okreneš svojoj braći iz Benu Hašima i povežeš njihove rodbinske veze, tako mi Allaha, oni danas nemaju ništa čega bi se ti bojao, a od ovoga će ostati da se spominješ i imaćeš nagradu za to.’

Rekao je: ‘Daleko je, daleko je! Kakvo spominjanje bi želio da ostane?... Ibn Ebi Kebše se spominje pet puta na dan (Ešhedu enne Muhammeden Resulullah). Pa šta da ostane? I kakvo spominjanje poslije ovoga da ostane, ne imao oca?

Ne, tako mi Allaha, samo dotle dok svi ne budu ukopani’”

(El-mevfikijat, str. 576. Murudžu-z-zeheb, svez. 2., str. 454.; Ibn Ebi Hadid, svez. 1., str. 462.; Kurejšije su nazivali Poslanika Ibn Ebu Kebše, ismijavajući ga.)

 

Prenosi Ibn Hadžer u biografiji Ali ibn Rebbaha:

“Kada bi Emevije čule da se novorođenom djetetu dalo ime Ali, ubijali bi ga. Kada je došlo do Rebbaha, rekao je: ‘Njemu je ime Ulejjun.’ Ljutio se na Alija i kritikovao one koji su ga nazvali po njemu.”

(Tehzibu-l-tehzib, svez. 7., str. 319., biografija Ali ibn Rebbaha.)