Drugi dokaz o Alijevom pravu na vodstvo

 Kao da je Allah, dž.š., želio da vodstvo bude ispit muslimanima, jer vidimo da su se sva razmimoilaženja upravo i desila zbog toga. Allah, dž.š., je milostiv prema svojim robovima i neće kazniti one koji su došli poslije zbog grijeha njihovih prethodnika.

 

Njegova mudrost se pokazala. Taj događaj su umanjili drugi veliki događaji koji liče čudima da bi to bio poticaj ummetu, prenosiće je savremenici, a uzimaće pouku oni koji dolaze, pa će možda pronaći istinu putem istraživanja.

 

Prvi dokaz vezan je za kaznu onih koji su porekli hilafet Imama Alija i to poslije širenja vijesti iz Gadira Huma i imenovanja Alija za halifu muslimana i riječi Božijeg Poslanika njima: “Neka prisutni prenesu odsutnima!”

 

Ova vijest je stigla do Haris ibn Numana Fehrija i nije mu se svidjela. Uputio se Poslaniku, zaustavio devu ispred Poslanikove džamije, ušao i rekao:

“O Muhamede, ti si nam naredio da svjedočimo da nema drugog boga sem Allaha i da si ti Allahov Poslanik, pa smo to prihvatili. Naredio nam da klanjamo pet namaza dnevnih i noćnih, da postimo ramazan, obavljamo hadž, čistimo zekatom naš imetak, pa smo i to prihvatili od tebe.

Zatim, nisi zadovoljan ovim, nego podižeš nadlakticu svog amidžića i daješ mu prednost nad svim ljudima i kažeš:

‘Kome sam ja najbliži, njegov najbliži je Ali.’ Je li ovo od tebe ili od Allaha?’”

Poslanik, s.a.v.a., je rekao, a oči su mu se zacrvenjele: “Tako mi Allaha, nema boga sem Allaha, a to je od Njega, a ne od mene.”

Rekao je ovo tri puta. Ustao je Haris govoreći: “Dragi Bože, ako je istina ovo što kaže Muhammed, pošalji na nas kamen s neba ili daj nam bolnu kaznu!”

Rekao je: “Tako mi Allaha, kad je došao do svoje deve, Allah je poslao kamenje na njega, pao je na tjeme i prevrnuo se otpozadi i umro. Allah, dž.š., je objavio:

‘Pitao je neki pitalac o kazni koja čeka nevjernike od koje nema spasa."

Adrese ovog hadisa: Ševahidu-t-tenzil, Haskani, svez, 2., str. 286.; Tefsir Sealebi, Tefsir Kurtubi, svez. 18., str. 278.; Tefsiru-l-minar, Rešid Šida, svez. 6., str. 464.; Jenaibu-1-meveddeti, Kanduzi Hanefi, str. 328.; Mustedreku-l-Hakim, svez. 2., str. 502.; Sira Halebijja, svez. 3., str. 275.; Tezkiretu-1-havas, Ibn Dževzi, str. 37.

 

Ovaj događaj prenosi veliki broj učenjaka ehli sunneta, osim ovih koje smo naveli. Ko želi da sazna neka vidi knjigu Gadir od Allame Eminija. Drugi dokaz je vezan za kaznu onih koji su sakrili svjedočenje o događaju u Gadir Humu a pogodila ih je dova Imama Alija protiv njih. U vrijeme svog hilafeta, na dan svjedočenja kada se okupio narod u povorci, ustao je Imam Ali i popeo se na minberu rekavši:

 

“Zaklinjem Allahom svakog muslimana koji je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.a., da je rekao na Gadir Humu: ‘Onome kome sam ja bio najbliži, ovaj Ali mu je najbliži.’, neka ustane i svjedoči ono što je čuo! Neka ne ustaje niko ko nije vidio svojim očima i čuo svojim ušima!” Ustalo je trideset ashaba, od njih 16 onih koji su učestovali na Bedru i posvjedočili su da je Poslanik, s.a.v.a., uzeo Alijevu ruku i rekao: “Znate li, nisam li ja bliži vjernicima nego oni sami sebi?

Odgovorili su: ‘Da!’ Pa je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Onom kome sam ja najbliži, njegov najbliži je Ali. O Bože, budi prijatelj onome ko je njegov prijatelj i neprijatelj onome ko je njegov neprijatelj!"

Ali neki ashabi, iz zavisti ili iz mržje prema Imamu Aliju, nisu ustali da posvjedoče. Jedan od njih je bio Enes ibn Malik. Ali je sišao sa minbera i prišao Enesu rekavši: “Šta ti je Enese, nisi ustao da posvjedočiš sa ashabima Božijeg Poslanika, ono što si tada čuo, a što su i oni posvjedočili?”

Rekao je: “O Zapovjedniče vjernih, ostario sam i zaboravio!” Onda je Imam Ali rekao: “Ako si slagao, neka ti Allah da da ti se pokaže bijela pjega koju turban neće sakriti.”

Nije ni ustao odatle, a lice mu je pobijelilo od leproze. Poslije toga bi plakao i govorio: “Pogodila me molba dobrog roba, jer sam uskratio da mu svjedočim!”

 

Ovu poznatu priču navodi i Ibn Kutejbe u Kitabu-l-mearif (Kitabu-l-mearif, Ibn Kutejbe Dinuri, str. 251.) gdje je ubrojao i Enesa u ashabe koje je pogodila bolest u poglavlju o leprozi.

 

Također je spominje i Imam Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu (Musned Imam Ahmed ibn Hambel, svez, 1., str. 119. ) gdje kaže:

“Ustali su svi, sem trojice, i njih je pogodila njegova dova.” Dobro bi bilo spomenuti ovu trojicu koje je spomenuo Imam Ahmed onako kako je to prenio.

Belaziri (Ensabu-l-ešraf, Belaziri, svez. 1. i svez. 2., str. 152.

 

On kaže: Imam Ali je pozvao na svjedočenje, a ispod minbera je sjedio Enes ibn Malik, Beraa ibn Azilb i Džuvejr ibn Abdulah Bedželi. Imam je ponovio svoje pozivanje, ali od njih niko nije odgovorio onda je Imam rekao:

“Dragi Bože, onaj ko je sakrio ovo svjedočenje, a bio je prisutan, nemoj ga uzeti sa ovog dunjaluka dok na njemu ne učiniš kakav znak da se pozna po tome!” Kaže: “Enes ibn Malik je obolio od leproze, Beraa ibn Azib je oslijepio, a Džuvejr je ponovo postao beduin nakon što je učinio hidžru, vratio se u Serati umro u kući svoje majke.”

Ovo prenosi veliki broj historičara. (Tarih Dimešk, Ibn Asakir, svez. 2., str. 7., svez. 3., str. 150.; Šarh Nedžhu-l-belaga, Ibn Ebu Hadid, objašnjenje Muhammed ibn Fadla, svez. 19., str. 217.; Abekatul-l-envar, svez. 2., str. 309.; Menakib Alij ibn Ebi Talib, Ibn Megazili Šafii, str. 23.; Sira Haslebija, svez. 3., str. 337.)

 

“Pazite, o vi koji razum imate!” Onaj ko pomno prati, iz ovog događaja (To je događaj kada su ljudi u povorci polagali prisegu Imamu Aliju i on poziva ashabe da svjedoče o onome što se desilo u Gadir Humu. Ovaj događaj prenosi veliki broj muhaddisa i historičara, koje smo već spominjali, primjera: Ahmed ibn Hambel, Ibn Asakir, Ibn Ebi Hadid i drugi.) će uvidjeti vrijednost Imama Alija i njegovu veličinu, njegov značaj i čistoću duše.

 

Događaja koji je oživio Imam Ali poslije četvrtine stoljeća kada je gotovo bio zaboravljen. Znat će da on saburu daje najveće pravo i više od svog prava, te savjetuje Ebu Bekra, Omera i Osmana o onome što zna da je za dobrobit islama i muslimana. Pored svega toga on u sebi nosi ono što se desilo u Gadiru.

 

Prisutno je u njegovom srcu svakog momenta njegova života, pa kada je našao priliku, oživio je taj događaj i zatražio od ashaba i od svijeta da posvjedoče ono što su vidjeli i čuli. Pogledaj način kako je Imam oživio ovaj događaj i kako velika mudrost stoji u načinu dokazivanja muslimanima i onima koji su bili prisutni u Gadiru i onima koji nisu.

 

Da je rekao: “O ljudi, Allahov Poslanik mi je oporučio hilafet u Gadir Humu.”, to ne bi ostavilo utisak na ljude i još bi rekli zašto je šutio svo to vrijeme. Ali kada je rekao: “Da Allah uzdigne svakog čovjeka muslimana koji je čuo Allahova Poslanika da kaže ono što je rekao u Gadir Humu, ustane i posvjedoči.”

 

Ovaj događaj prenosi hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a koji prenosi trideset ashaba, od njih šesnaest onih koji su učestvovali na Bedru. Tako je Imam Ali presjekao put onima koji su lagali i onima koji su sumnjali i onima koji su pitali zašto je šutio svo to vrijeme. Jer šutnja ove tridesetorice koji su bili veliki poznati ashabi pokazuje važnost ovog događaja, a i da u šutnji ima dobrobit islama, što se ne da sakriti.